Page 1
Standardni

Da li ti mene smeš?

Pravo pitanje je, 
da li ti mene smeš?
Da li smeš da igru zaigramo?
Da sve karte na sto stavimo,
sve istine da iz nas izađu.

Smeš li oonim stvarima
koje ti dušu guše,
koje ti do jutra ne daju 
da zaspiš?
Hoću da taj bol koji nosiš 
u sebi podeliš sa mnom.

Gledaćeš me čudno,znam.
Uporno postavljati pitanje, 
zbog čega to želim.

Želim nesavršemog tebe.
Golog od istine ispred sebe.
Ne onog muškarca koji se sa maskom
svetu predstavlja.
Sve što jesi želim da znam.
Sve one dobre, loše strane.

Čudna sam, reći ćeš kao i uvek.
Znam, čitam ti misli već sad.
Umorna je prava reč koja me opisuje.

Od polusveta,
laži,
onih "savršenih"
koji se u ogledalu
svoga lika stide.

Budi mi sve što jesi.
Budi bez predrasuda.
Dlaka na jeziku,
lažnih osmeha.
Budi mi sve što drugima
nisi smeo, budi sve što
nisi hteo.

I za kraj,
priznaću ti jednu stvar.
Ne plaši se,
daleko sam od savršene i ja.
Samo ako ti mene smeš...
Standardni

Praznina.

Kada bi se sve prikazalo kao halucinacija, iluzija izazvana podsvescu, da li bi se sve moglo podneti kao jedino moguce? Da li ce reci imati svoju tezinu, ili ce postati prazne? Praznina postoji, ali koliko god da je nepotrebna, nece nestati.
Drzace se kao podsetnik da je moglo biti drugacije, a sad je samo mracno. Ne zelim da joj dozvolim da preuzme kontrolu. Jer jednom kad dozvolimo demonima da nas kontrolisu, nikada se necemo moci vratiti isti. Samo te manipulacije ne mozemo biti svesni. Imam li ja potpunu kontrolu? Sve zile koje postoje, svaki atom snage koji se moze pronaci – nece popraviti nista. Zar se moze jos polomiti nesto sto je odavno slomljeno? Ali pukotine se nastavljaju, kao da je krajnji cilj njihove svrhe da, jedva postoje, koliko god unistene bile. Nije li unisteno toliko blizu nestajanja, da nije ni bitno sto ipak postoji? Putevi ka maglovitom nestajanju, praznine do iscezlog zaborava. Dovest ce samo do tacke koja nece dopustiti bilo kakav povratak. A vredno je povratka. Jer pozeleti nesto nazad, znaci shvatiti koliko je stvarno potrebno, kada vise nije tu. Ta zastajanja u smislu, ta pricekivanja istine, trebaju se. Istina kao smisao, neprihvatljivo priblizena tendencija za postojanjem.

Nista ne moze ispuniti prazninu. Samo je predugo tu, da bi samo tako nestala. Ne postoji nacin da se shvati. Ili mozda ne moras da priznas. Prazni ljudi, prazne reci i samo u praznom zivotu. Ali jos uvek si tu. Slusas, gledas, pricas, radis. I sta se menja? Kada ce nesto u tvom umu da klikne i shvati da si u zamci, a da je sve samo prazno? Ne znam jeziviju rec od praznine.

Standardni

Godinama posle

Ako se ikad sretnemo u nekom tuđem sutra, u nekim ulicama pod nama, hoćeš li smeti da kazes godinama posle
kao neki ‘nečiji’ drugi,
ako se ikad sretnemo, ko će spustiti pogled,
a ko stegnuti srce? Ako se ikad sretnemo u nekim godinama pred nama, pod nekim lipama, ako se sretnemo, smemo li da se prepoznamo?
Godinama posle da sam bila tvoje nešto? Godinama posle hoćeš li smeti da priznas da je postojao zagrljaj koji je zaustavljao trenutak?
hoćeš li se još mene sećati?
Da li će ti neko sutra godinama posle zamirisati na mene? Ili nećeš prepoznati taj miris?

Standardni

Lisica

Tišina se uvukla u pore života. Plač i nemoć.
Čitav život je pred tobom, kažu. Ne, ne želim to da znam.
Ako dobiješ limun, ja bih ga iscedila sebi u oči.
Da ne gledam mračne dane svog bivstvovanja. Stepski vuk u ženskom obliku.
Otuđena od sveta. Sama u masi. Da li je dovoljno da dišeš, da bi postojao?
Nikad nije. Kvake ovoga sveta su nedostupne za mene. Vrata ovog života.
Možda u sledećem budem lisica. Možda živim u šumi i zaboravim na patnju.
Do tada, možda, samo možda oduzmem sebi život jer lisica me čeka.
Reinkarnacija polučoveka nikad nije dobra. Ali kako biti čovek u ovim vremenima. Kako se odupreti tami?
Svi veliki pesnici su umrli mladi.
Da, ja umišljam da sam pesnik. Uobražena devojčica. Svi umetnici skončali tragično.
Da, ja sam umetnik. Pokvarena devojčica. Vetrenjače su moje oronule.
Vetar ih ne pokreće. Nekad sam dozivala kišu. Ili maznula neku lepu ribu.
Sada sam praznina. U vidu kocke, baš tu, kod srca. Neki kažu da tu duša živi.
Ja sam svoju prodala. Ne đavolu. Slonu. Onom koga je pojeo Zmijski car.
Avion samoće je pokidao moja krila. Obojila sam sve crteže crnom.
Sve latice pokidala. Uništila svaku misao. Joj. Tišina. Mučna i teška.
Boli te. Ja sam oguglala. Na nju i na sve oko nje.
Ova predstava je loše režirana. Ali odgledaj je. Učini mi to. Pre nego što postanem lisica.

Standardni

Ne trazi me

Ne želiš mene da upoznaš.
Reći ću ti pogledaj nebo,
I nateraću te da razmišljaš o tome koliko smo zapravo mali.
Počeću previše da filozofiram
I prestaću da budem u trenutku.
Odlutaću daleko, toliko daleko,
I tada ćeš videti koliko sam izgubljena.
Neće ti biti jasno kako neko može toliko da bude srećan jer je popio milkšejk od jagode,
A sutradan beskrajno tužan
I uplašen za ceo svet.
Pričaću ti o Malom Princu
I Petru Panu
I o svima nama izgubljenima.
Svima nama koji pokušavamo da pronađemo dom
Ali ga nemamo.
I pokušaćeš da razumeš.
Mislićeš,
Kako si samo slobodna
I čudna
I kako je to sve lepo i neobično.
Ali baš suprotno,
Toliko sam zarobljena
I obična
I umem da budem toliko ružna.
Pa se toliko uplašim,
Da na kraju uplašim i tebe.
Ali razumem te,
Jer znam da je sve to toliko teško
Kada je neko ovako izgubljen.
Ne želiš mene da upoznaš,
Jer ćeš pokušati da me nađeš
Ali verovatno me niko nikada neće pronaći

Standardni

Bicu tvoj cvet.

Smiri me. Obuci odelo devojcici i oko vrata veži mi leptira.
Opijeni mirisima plešimo do kasno,dok svirač svoje ne odsvira.
Zarobi me. Tvoj ponos kao povez na oči mi stavi.
Lance u svoje ruke uzmi i njima me obavij.
Kazni me. Zgrabi svoj bes i po meni ga istresi.
Dočaraj mi bol svoj i tugu,suze mi pusti i kraj mene lezi.
Povredi me. Nokte svoje zarij u moje srce.
Da preživim taj bol i ugledam sunce.
Seci me. Odredi mi mesto,vreme,kroj i boju.
Seci toliko duboko,koliko slab si na krv moju.
Deri me. Krvavim tim očima bledim mi dočaraj svoj bes.
Zube zarij mi u meso,nežno mazi nožem i napravi taj rez.
Pišaj po meni. U ćilim zlatni moju malenkost zavij.
Oboji u zlatno,uradi šta hoćeš,pa me nazad u vazu stavi.
Oživi me. Biću tvoj cvet,od svih jedini što cveta kad krvlju ga zaliješ.
Raspori me. Biću mesto gde pred svojom slabošću možeš uvek da se sakriješ.

Standardni

Muk

Ja voleti ne znam,ni palakati kad izgubim nesto. Znam samo sedeti na pesku i traziti. Ja sam manje od svega sto mogu da vidim – moje prisustvo uznemiruje muve, a vise od svega sto mogu da pojmim. Sve sto necu jace je od svega sto hocu. Ja sedim na grani davno odsecenoj,moja se misao kroz paucinu probija,a pogled mi je sparno leto. Pratim mesec i sanjam. Ja spustam ruku na zvezdu i osecam kako gori. Ubijam dete za kim posle zalim , no ne placem jer plakati ne znam kad izgubim nessto. Plovim, ne tonem,no lakse bi bilo. Ja zudim pa imam, no gore je. Ja strasno pa prodje i teze je. Ja glasno jednom pa muk i nikad vise. Sad ne placem jer plakati ne znam kad izgubim nesto.

Standardni

Ako ti kazem da te volim

Ako ti kazem da te volim, hoces li hteti da zajedno preskacemo sve one prepreke koje ce nam, prerusene u izazove, biti postavljene na ljubavnoj stazi, dok trcimo trku zvanu zivot?
Ako ti kazem da te volim, hoces li me, u tisini, zagrliti najjace sto umes, jer tvoja nesposobnost da izrazis recima ono sto mislis i osecas je obrnuto srazmerna mojoj sposobnosti da ti “citam misli”?
Ako ti kazem da te volim,hoces li smeti da se kockas sa mnom, bez prava na blef, iako znas da sam ja ta koja uvek dobija ili ces igrati na sigurno i baciti karte,pre nego sto ulozis celo srce?
Ako ti kazem da te volim, hoces li srusiti te zidove koje si podigao oko sebe, u nadi da se ni jedna nece drznuti da ih preskoci i zaviri, kako bi osmotrila sta se zapravo nalazi iza njih?
Ako ti kazem da te volim, hoces li se jednostavno okrenuti i otici, jer nisi ti taj tip koji veruje u happy end iz bajke i ljubav za tebe nije nista drugo do mrtva slova na papiru koja dobijaju iskljucivo onakvo znacenje kakvo im mi damo?
Ako ti kazem da te volim, hoces li imati hrabrosti da me volis cisto, iskreno, naivno, decacki, kao da ti je prvi put, jer na manje od toga ne pristajem? Ako ti ikad kazem da te volim.

Standardni

Mozda i jesi

Mozda i jesi nekada zastao. Zedan. Gladan. Mozda ti je bilo hladno ili pak stalo.A da nisi znao,spoznao, sacekao ili pak ‘zvao, onim telefonom imenika punih stranaca. Pa si stao jer si znao da ne znas da li si i ti stranac. I njoj i sebi i onim jutrima bez ikakvih snova i boja. Mozda i jesi nekad zastao jer si znao da te je cekala kraj vrata kuce. Gde si i sam do juce hteo ,ali nisi smeo, da joj kazes da su sve ove misli sada verovatno samo tudje.

Standardni

Zbogom

Nasa ljubav je naborana i seda. Ostarila je. Nosi puno secanja,nostalgicna je i pomalo ljubomorna na svoj ushiceni mladalacki pocetak. Kada nasa draga ljubav,u svojoj elegantnoj haljini, stane pred ogledalo, setno se zagleda u svoje bore i kao po obicaju,brzinski se sklanja i kopa po kutijama gde cuva fotografije,pisma i svakojake ornamente paznje, koje slave njenu velicanstvenu mladost. Ali tesko je zateci sve te bore… A mi smo zaljubljeni u secanja,a ne u nas. Ne vise u nas. Nasa ljubav je stara i umire. Neka se ne pati vise! Odacemo joj pocast spustajuci je u kolevku nasih najsladjih noci i posuti je buketima najstrastvenijih poljubaca i dodira. Pusticemo sonatu suza i snimljen zapis tvog smeha od te noci kad si me u 4 ujutru nosio ulicom,jer nisam mogla da hodam u stiklama. Ljubavi nasa draga, zbogom!